25. новембар 2015.

KAD SABIRAK POSTANEM JEDNOM

to što sam se oduzimala često i razlika postajala
sopstvene različitosti koju kao žig od vajkada
kroz dva veka i dva milenijuma u grudima. godinama
da ugodim nosim, loveći prilike kad svaki se razlomak na meni slama,
ne znači ništa jer ja gutam sve delioce množeči razmake
crtam razlomačke i ništa mi ne bude u dušniku ni pored
osim nemanja daha i previše praha smoždenosti
koja iz svake koščice putuje u središte bića koje ne postoji.

previše straha poput opomene da ću baš tad kad niko rekao ne bi,
da ću tog trena i da postoji sat bez brojčanika pesak bez peščanika
da se okrenem oko svoje ose i iscurim kroz sopstveno grlo,
u meni spava previše toga a ja premalo nimalo ili kako god i kako kad

u život se upišem kao na poslednji list prašnjavog leksikona
koji više niko ne čita u ovo (ne)doba elektronike pravilnih otkucaja beščašća.

Jasmina Popović



22. новембар 2015.

KOTARICA MALOG ČOVEKA

nemojte nemojte mene danas sutra u već i da može
nemojte jer ne bih da priču započnem otužnim krajem
ne bih gorak okrajak vama bar ne u ovom času
dok proleću istine pored mene a ja se dajem uzaludno u okret
opet tako bez nade bih da ih se dočepam zbog kotarice prazne
zbog zenica svih stisnutih očiju modrilom svih stisnutih šaka bih
u lice bezličnih i opet pevala i zapevala oštrinom zuba u škrgutu
nekom drugom pesmom bih u neko drugo vreme besova
mojih se sricanja plaše reči i tri male rečenice uvek od mene
u beg se a ja opet nasmejana ispraćam nedočekano i mislim
dokle tako i pitam se bez znaka jer pitanje se zamisli
a želja neka tako ostane na putu u tragu tuđih koraka a ja mogu
to i tako mogu i tamo samo dok moj red dođe jednom

nemojte mene danas teškom i jakom nemojte jer reč je to

Jasmina Popović



11. новембар 2015.

KLJUČAR NAPUŠTENIH UZDAHA, MALO BUKE I ČEGA SVE NE NAOKOLO

kad ne mogu da uđem ja izađem iz sebe vešto i tek tad
šunjalica budem, sa prstima bez stopala i vidom bez zenice
u šapat se uvučem da krik postanem, dan uplašim i da se smejem tek tad
pa kroz prvu ključaonicu ključ da budem pokušam i umem
od prve drugog puta nema kroz vrisak tragam a istina mi k'o klatno viska
leluja a ja u dan bih uzdanicom ali ne ide tako jer u gomili crvenim često
crnim prečesto umom umem izgubljenim tako jako od najjačeg sila sili postanem
odbrana u meni trnjem omeđena od prvih dana u poslednji klizim kao po ledu hladnoćom smešnih padanja
znam a pravim okom kolutanja napred nazad znam a gradim sveverovanja grljenjem muka
svih se muka nekad plašim nekad ne u da i osmeh na tablu oglasnu okačim
hoću neću da postanem i svekolika u koš bacanja svega što nije jednom i uvek tako kad mi dođe

Jasmina Popović



9. новембар 2015.

U DALJ U DALJ I NEKOLIKO SLOVA USPUT

napisala sam žalbeno pismo neznancu
plamen pramen i znak čuđenja ostavih
na početku je kraj besramno prepisujući
jednu reč iz knjige četiri zakletve rekoh 
uzglavlje mi meko i toplo a mene nema
neko bi kazao da šteta je ti presudi i pomeni
u presudi me malim slovom velikog sloma
nasmejah se na kraju u post skriptumu
do srca više ne vodim vodilju daha i krvotoka
mirna sam naoko.lo i izbliza sam ista
ne vidiš me a nisu žmurke i nisu brojanja
ovo je igra zbunjivanja pa ko će više
u dalj u dalj neko je vikao crvenim mastilom
na čik pogodi ko je užad sam preskakala
ukraj ukraj na kraju sklanjaš se svima voljom
dok nevolju po džepovima skrivaš uzaludno

kad dođe došlo je eto ti sve rekoh a ti presudi
da li je vreme da krenem neznano kud i kad -tad
reci da l' sad je il' zanavek zaćuti

Jasmina Popović

7. новембар 2015.

DVA PUTA DVA OPET U PET

govorio si uzdaj se u mene, zauzdaj sva zlokobja da možeš svoja od iskona verovanja
u nedra u nedra kao melem priviješ, rane previješ i biću snaga tvojoj nagosti, svim tvojim kopčanjima očaja
postaću izgubljeno dugme a ti samo istina budi, naučiću te da letiš
ako mi vratiš sve, na nepcima ispisane neizgovore i sva maglena šniranja želje,
kojima si me mučila u doba mog, na mukama rađanja srdžbe i praštanja
pokloniću ti svet ceo neveseo i čudan u zenicu čudaka zarobljen, hoću, onako kao od šale,
tek kad me naučiš da pričam sopstvenim mislima samo zbog tebe oživeću postaću tvoja žila kucavica
ti bićeš srećna na svim raskršćima i odlučna kod svakog izvorišta da potečeš jednom i kadgod
uzvodno ako treba. jednom je jednom i dva puta dva opet u pet, ako ti se prohte daću ti moć

govorio si uzdaj se u mene veruj i vera mi budi i verna u ovom vremenu praznih obećanja punih ništavila
korak ću tebi, prvi pa drugi, a svoj ću da izbrišem trag i stopu svaku. tek pesak i zrno biću po kome ćeš
i koje ćeš, u nedra nekad da uz tebe kad svi odu u oholosti odlazećih sati, jednom il' dvared
takav je red. kunem se, tako si govorio, a ja sam gledala okom daljina slušala sluhom nedoslušanih bliskosti
na koži pisanja brisala. u peni od besa penila od straha da su varka to oko i glas tvoj meni u polju mučnih košmara dati

da jednom i ja, jer tako bi trebalo kad srećom se samo u snovima ponekad ogrneš, vidiš i čuješ a ničeg. baš.

Jasmina Popović



6. новембар 2015.

NEMA TU MESTA ZA REČI


pročitaj sričući neizgovor mimiku zenice levog oka
u desnoj šupljini sklupčan si -tu gde oka nema laste se gnezde
poluslepo hodanje po vatri i samo jedan bolan grč
srca u ostavci tri poslednja otkucaja sve je što imaš
pa ti sad meri i seci postani okrajak od volje ti do nevolje
valja preći put trajanja i traganja za tačkom a i tačkom b tako je
čoveče koji pohodiš groblja i sopstvenu humku tražiš
jer rekoše ti da si juče izdahnuo na grudima svojim
beše ti čudno i čudna ti čuda poveruj lako je
dok na jeziku tvom sanjaju neizgovori i ona slatkoća rođenja
kojom te je dojila pojila i u milovanje povijala jedna jedina
to gde si sad nije važno jer proteklo je sve do čega ti je stalo
pre mnogo vekova ili tren pre poslednjeg trena nevažno je
danas ti rekoše da sve čega se dotakneš nestaje i juče u sutra pretvaraš
u malo u to malo bi mnogo mogao kad bi umeo da želiš - nesretni čoveče

Jasmina Popović

5. новембар 2015.

I MOJ JE PAS VOLEO VOZOVE




kažu da psi vole vozove, posebnost tišine brezika
i reku od neba pravljenu doticanjem, izvirom, uvirom i
svaki vrtlog i brzak a ja volim magle pisak lokomotive
i nikom ništa, kažem dok bacam na pod zrna pasulja
tek da proklija u zemljanom tučenom onaj jedan čarobni
u raj da stignem, ovih paklenih dana ja bih samo o tome
ne slušam smeh, klanjam se podsmehu nepismena a mudra
nekad i to samo u snu između petka i subote jer toga dana
al' ne bih o tome svetogrđe je a ja se bojim strahova i junačna sam
onih prohladnih prestupnih godina i sve svoje promašaje sa osmehom
stavljam na crno dvadesetdevet rulet sam i kocka sopstvena dok otičem
i izmičem u crvenu haljinu odevena svu od krvnih zrnaca i stena svih sutona
rumenih obraza niz ulicu u kojoj nema brestova, tu samo breskve mirom mirišu
a ja ćutim i kamen sam u kaldrmi i potok i bujica al' samo kad umem da maštam
jednom u četiri, rekoh, onih dana kad kaznu za prestup uvek ispisuju zelenim mastilom
a ja se travama smejem, krošnjama umiljavam i ležem na zemlju zemlja da budem

samo

Jasmina Popović