27. децембар 2013.

PROKLETSTVO PRVOG KAMENA


vreme
ništavilom razliva
vodu u kojoj stanuju mirisi
gašenog ugljevlja
desetice smrtnih

kroz vekove

p(r)otok razuma zaustavljen
u tački poslednjeg udar(c)a

u malju milosti il' prokletstva
( izvan pećine sopstvenog konačišta )
istina sakrivena

poslednji put
načeta noć se batrga u čeljustima
krezubog dana
( komad bez kraja )

pod nebom kleči
( molitvu naizust ćuti )
dok mrvi u prah
kletve poslednjih grehova

stena odronjena kamenjem
života

plač čoveka

Jasmina Popović

7. децембар 2013.

RASKRILJAVANJA

krvlju bez vene
omčom bez užeta
barutom bez hica

teškom korotom u danima
četrdesetice

raskrili (se) (u)prkos životu

u sahari led žilama
arktik dok vatre pali
pupčanom vrpcom premeri ekvator

tek tada
sopstvenim očnjacima
preseci sve dane

slovotužja

Jasmina Popović

2. децембар 2013.

D(V)OSLIKAVANJA


slika prva:

( ledeno nebesko stajalište 
ili je to bio peron iščekivanja, više se ne sećam )

pre par ili nepar trenutaka
kupljena ( sam )

( artikal bez deklaracije na rasprodaji )

u ruci karta u jednom pravcu
vozna
il'...više se ne sećam

moj maestro
putna besputna ( su ) lutanja
obogaljenih nastojanja
da do tebe
možda

jednom ikad nikad
( besmislenih reči putovanje )

stignem

nesustiglih mi (do)kazivanja
postaću ptica
i nacrtanoj grani masline
biću kljunoljubljenje pesme

ako uspem da u beskonačnosti
presek postanem
dve paralelne linije
života
( sumnjom izjedam sebe )
jer malo je
vremena
za nauk
prekobrojnih znanja
staračkih (po)dozrevanja
ostalo

kunem se
postaću hrabrost
da
divljenja tvog dostojna budem
jedan jedini put

slika druga:

u šaku sam sebe stisla

prvu i poslednju sebe
tebi na dar

maestro

( sričem molitvu verovanja u zakasnela stizanja )

Jasmina Popović

16. новембар 2013.

ČAROBNJAČKA SAMILOST

u ključalu smesu
devet suza
nekoliko kapi krvi iz žile kucavice
dušohvata opiljaka
sa dvoseklog mača potonjeg bola

dodati

grumen zemlje vlastitog groba
sa dna rake kopane davno pre tvog rođenja
lagano promešati
sačekati da se ohladi
baciti bilo gde
sasvim je svejedno

ionako ničemu ne služi
( čarobnjačke mi reči, veruj )

neverovanjem u nestajanja
otkopčaj sebe do poslednjeg dugmeta
ogoli telo bez srama
raskrili dušu bez straha
ogrnut krikom
lezi na odar kao u toplu postelju

početkom strpljivog čekanja
inati se smrti

poslednji čoveče


Jasmina Popović

9. новембар 2013.

HRIZANTEME ČAĐAVE DUŠE

zaboravom, da što pre zatre vremena besmisla
jednoličnim pokretima, bezruko mašući,
snagom za koju ni slutila nije
da je ima, u nemanju daha
gospođa kju je rušila prošlost.

uzdisala je lomeći porcelanske lutke 
ulazila nehajno u muzičke kutije
nad kojima je malj njene bezobzirnosti svirao
neku čudnu melodiju. sećanje na pauzi zaborav na startu.

nije znala gde je sebe od sebe sakrila
savršeno se sećala trenutaka u kojima je
haljinom od crnog tila u prošlom životu
radovala plamene inicijacije nepostojanja
gumicom brisala korake svih igranki
starih vatri na izgubljenom ognjištu
kuće koju nikada nije imala.

nekada, nikada, tada ili je sve bio san. živela je verovanjem.

( demencija zbunjenog iščuđavanja )

dok su demoni isterivali pravdu pretvarajući sebe u dobrotu
naslućivala je prevaru devetim čulom sedmog prokletstva
sakrivenog u koferu osmog putnika nasilno otvorenom.

uzalud se okretala na raskršćima
čekajući glasnike pobede, nikada ne učestvujući u ratovima
dočekivala je jata gavranova
crnila tamnije od gareži sopstvene duše
ne gubeći nadu da će smrt jednom doći sa buketom hrizantema.


Jasmina Popović

2. новембар 2013.

PERPETUUMOBOL MOBILE


traženja 
nikada dokazanih beskonačnih kretanja
( uvrtloženih u kovrdžama zemnog korenja )
nemer koraka u mrtvoj trci
bezmilosnog satiranja sebe i sopstvenog ogola duše

gube je na razmeđu

malog čudesnog ničega i velikog stvarnog
nečega što znalci nazivaju
život(n)om
jekom u kamenu zapisanom
nekog besluhog dana na samoj ivici
razdvajanja pakla i raja
( o čijem je nepostojanju ona postojano ćutala )

pronalaženja
odavno dokazanih teorija o nastajanju svršetka
ugnjezdenog u prvom kriku rađanja
Isusovih muka sklupčanih u čoveku

zatiču je
obeščašćenu grehom nemoći
prikovanu na krst časnog odlaska

Jasmina Popović

17. октобар 2013.

POKAŽI MI ČOVEKA

pronađi nekoliko izgubljenih slogova
zagrcnut njima brzo mi reci otkud ja
u kući od kartona

crvenim srdžbom, poput lakovanih cipelica
utekla iz (pr)oza(ičnosti)
dalekog detinjstva tvojom starošću nacrtanog
šuštava poput pregradnog papira
starih predratnih il' predmirnih albuma
( lebdim nad porazima )
u kojima više nema fotografija
prošlosti koja me raskolačenih očiju
posmatra sa etikete
suzama zalepljene na prednju stranu beskućja

tamo gde putujem nema adrese
( broja ni roda nema )

tamo

amo me poklopi nesputanom rečju mastiljavom
pljuni mi na srce
olovke ćutanja. lomim sobom
tebe sakrivenog u nevažećoj deklaraciji
zagarantovane prolaznosti
života. na mahove ti mašem
udenuta u decimale beskonačnosti
poslednje molbe

umesto moći izbavljenja iz nigdine
na koncu beznitnih raspadanja
daruj me i celivaj blagoslovom

pokaži mi Čoveka

Jasmina Popović

16. октобар 2013.

PONOVLJENA SUSRETANJA

sa dna poslednjeg groba
( otkopavanog svake noći )
u parceli završenih priča
iz skeleta čovečjeg
začuh
kroz prasak promuklosti -
još jedan od učtivih poziva
na (samo)ubistvo

smenjivale su se zastrašujuće maske
( jesi li za grotesku, začuh pitanje )
okačene o kulise nevešto postavljene
na memljivoj sceni, igrokaza
pisanog za izgubljene duše

bez snage da odbijem poziv
u strahu da prihvatim igru
prikradala sam se
sebi
gledajući njega

gospodin Leonov
kažiprstom pišući mesec
precrtavajući nebesa
škrgutao je zubima,
prokletstvom zaboravljenog monologa
grlio svoju zlosrećnu kćer
celivajući je poslednjom očevom kletvom

žalila sam svog ubicu
dočekujući ga širokim osmehom
poslednje utehe

u predvorju pakla

Jasmina Popović

10. октобар 2013.

PUN MESEC NAD NJENOM VODOM

u sedmom satu mlade nedelje
starila je pogledom zaustavljajući vrtešku,
igrala žmurke na sedmoj stazi
izgubljenih puteva, lomeći putokaze

u sedmom satu noći punog meseca
praznom je srcu poslednja kap krvi bila
tukla je bilom strašnog ropca poslednjeg izdisaja
u snopove vezivala pruće svih tišina

sedmo je korito i sedma obala bila
davno zaboravljene reke,
tekla je sebe odavno uzvodno
sve do ušća života u koji se više nije zaklinjala

sedme je krošnje sedma grana
( u istok zagledana )
postala,
gnezdo je kukakvičje bez sumnje prisvojila
pticu bez kljuna hraneći sobom

njihala se lagano
dok je mesec punio svoj krug, lebdeći nad njenom vodom

na zapadu konačnog (o)praštanja


Jasmina Popović

5. октобар 2013.

PLAMENOVANJA

potpisivala je drhtavom rukom
na pergamentu zboranih godina,
ugovor o doživotnom izdržavanju
sopstvenog balansiranja
na bodljikavoj žici, razapetoj
između Malog i Velikog nigde,
u sazvežđu razdevičenih očekivanja

spoticala se o sitnim slovima ispisanu
klauzulu o oduzimanju prava na žalbu

razlivala se mastilom nemilice
ogledajući se u neskrivenom podsmehu, na licima
potpuno neuračunljivih svedoka,
udobno smeštenih na njenim stračkim ramenima

levo i desno ničega do uzdaha

On, sveznanje i svemilost ,
rasipao je, sa bleskom istine obasjanih dlanova,
iskre plamena velikih vatri večnosti,
kojima je spalio njen bezizlaz, darujući joj

svetlost umeća verovanja


Jasmina Popović 

2. октобар 2013.

KRILAĆENJA


gavran joj je krila poklonio

tamu da sačini nad gnezdom odlaska
iz kljuna na usne joj spustio
grančicu bosiljka i grumen zemlje
da poploča prahom svoje konačište

negde pred osvit
suzom je svojom oticala
slučajnostima retkih istina
kvasila sve svoje srdžbe, sva svoja juče
odavno u prašinu pretvorena

sad je od blata nevešto pravila
par kolačića zabluda
još jedan hleb promašaja
pogaču pogrešnih odluka

( očaj halapljivog gutanja presnog života )

gavran joj je krila poklonio

poklonu se u zube ne gleda, pomislila je
bezubim osmehom ukrašavajući
svoje poslednje svitanje

zakopčavši sebe u kraj
zvezde je radosna nebu vratila

Jasmina Popović

UVEK ISTA KARTA

zelena čoja i par aduta
iz rukava skliznulih na pod
prosuto piće po opušcima 
muklim nedorečjem ispunjena soba
tek vonj je ustajale svakodnevice

( nemoguć kadar nikad snimljenog filma )

čovek bez lica zgrčen pod omčom

discus hernia u petom pršljenu
priklještenosti međuprostorom
sopstvenog viševekovnog lelujanja
pevanje u crno preklapa
dok piše poslednji stih

( akcija na jedan dva tri utišani zvuci )

ovde se noćas opet slavilo
osmehom pikove dame osveštano
raskalašno rasklapanje njegovog bezumlja

herc se u trefu razgranjava

( glavni glumac postaje sopstvena alternacija )

Jasmina Popović

1. октобар 2013.

PEŠČANIK I STARE SLIKE

zakasne ponekad ljudi 
vremenom prošlim zaustavljani 
korakom tudjim saplitani 

iz nevida nemoći vire 
pomno motreći sopstveno danas 

žure opet neki malo drugačiji 
ne sluteći da će jednom stati
umorom sopstvenim slomljeni

nikada neće tužni saznati
jesu li voleli jesu li bili voljeni

vreme otiče trunjem duše

u prahu peščanika brojeva nema
vreme otkucava naličjem
izbledelih zaboravljenih slika

Jasmina Popović

30. септембар 2013.

P(R)OZORIŠTE


zovem se zbignjev vožnjinski
šaputao je pored uha
dobro raspoložene gospođe kju

dok joj je vrat golicalo sečivo noža
sladila se grlenim smehom svoje
taman kad treba rođene hrabrosti

inkarnacija sam svih prokletstava
oštrio je reč o reč
skrivajući sopstveni strah
u razjapljenoj čeljusti predatora

zvali ste se zbignjev vožnjinski
do trena kada sam vas ubila
jednim jedinim hicem prepoznavanja

vi ste na potezu, mrtvoumniče
bar jednom završite započeto
i počistite nered za sobom

ne zaboravite da otvorite prozore
imam dogovor sa pticama

o prvom i poslednjem opelu

Jasmina Popović

20. септембар 2013.

PREČA POSLA

u šezdesetšestom danu
konačne plovidbe
na šestom stepeniku
potpalublja
gospođa kju je pala ničice
pokušavajući da zamućenošću uma
razgrne strahove 
dodirne u čvor uvezanu 
sopstvenu unezverenost
i krene sa njom

ona i ona okom u oko

smrt je opet imala preča posla

Jasmina Popović

16. септембар 2013.

BESCENJE


sanjala je
magle, u danu
velike aukcije malih stihova

prvi put
drugi put

treći put
zevala je iz dosade,
udobno smeštena
u poslednjem redu čekanja,
fascinirana
neopozivom odlukom
o prodaji duše
sopstvenog stihovanja,
za koje ni sama ne bi dala

petoparac

jutrom su je zatekli golu
kako stidljivo,
telom razapetim,
sakriva krv na čaršavu,
jedini dokaz
o gubitku nevinosti

poezije

Jasmina Popović

13. септембар 2013.

PRETVARANJA

ne tražim. ništa
u pukotine ulazi kradom
noću. u genima nosim
umeće pretvaranja. da u ne
da umem
krike u tišinu, vatru u vodu
u krv i ranu 
il' kasnu istinu u laž
zatvorenih očiju.

ne tražim. ništa
iz pukotina izlazi smelo
danju. pevam odricanjem
nemoć. tajim pred svetom
bol. da mogu strahom
belo u crno uvek

u pokaznoj vežbi razotkrivanja


Jasmina Popović

11. септембар 2013.

ZMIJOM IL' KAMDŽIJOM

u tri kolevke da počinem
vreme je

na tri sveta bez strana,
moj prah nek' raznesen mišlju
iskidanom, mir pronađe

zlovoljom il' nevoljom
košena, nek' pokošena
dragovoljno, bez stradanja,
kroz igleno oko udenuta,
nitima il' konopcima sudbe
premereravana, sopstvenom
čemernom zlosrećom dojena,
pokorna do padanja na kolena,
tuđom krvlju zemljoljublje da začnem
u utrobi neplodnoj, pre skončanja

mržnjom, zmijom il' kamdžijom
na tri sveta bez strana,
u poljima negroblja neka me,
ravnodušjem te ovim molim

živote

Jasmina Popović

10. септембар 2013.

OKNO


tavanica je skrivala
prozorsko okno 
spuštenog pogleda u svet
živela sam drhteći
brojala korake penjući se
zidom bez cigala
u ruci gužvajući izbledelu rezervaciju

zauzeto je, rekoše mi,
vaše mesto do prozora

Jasmina Popović

MILENIJ(UM)


beonjača si bio
svevidog oka milenijumske tame

kružnica si bio
koju su iscrtali Bogovi
u vremenima nekim kada su se oluje
strasno i neskriveno ljubile
sa peskom nepronađenih pustinja

blesak si bio
odnekud sleteo na devičanska bedra
vasione koja je stidljivo grlila odbegle
nebeske svodove i ljubav vodila sa večnošću

beonjača si bio
svevidog oka milenijumske tame

šta je od tebe (p)ostalo, čoveče

Jasmina Popović

7. септембар 2013.

OMEĐAVANJA

koračao je oštrim sečivom
međuneblja
jedva čujno pevajući zlokobje

nadomak umopolja
odlučnim je pokretima
oštrom britvom 
odsekao crnu grivu svoga ata

počupao je putokaze
na tačku račvanja stavio
grumen zemlje
kraj njega još samo
kremen kamen mržnje
ispog koga je zakopao
pletenicu od crnih konjskih dlaka
kroz zube neprestano mrmljajući kletvu

nestao pre postanka

Jasmina Popović

6. септембар 2013.

BEZ VRISKA I ODJEKA


zastani u odlasku
dok navijam sekundaru
bestelesnog mimoilaženja

dah zaustavi
da njime nenamerno
ne poremetiš moju odluku
da očinjim vidom
vreme zaledim

( vrisak ni odjek čuo nisi )

neiskapana suza
moga bezrazumlja
u mač je pretvorena
kaljen ljubljenjem
tvojih beskrvnih usana

mač neka me ne seče

dok iz peščanika
na moj dlan
ne iscuri svako zrno
sve dok ne okrenem
planetu naglavačke
noć da dan postane

sunčevoj vatri da se pokonim

vatrom svoje zenice spržim
da ne vidim prst na orozu

Jasmina Popović

3. септембар 2013.

OBESMIŠLJAVANJE

u toj kapi vrelog karamelizovanog ničega
bilo je one otužne slatkoće
koja nagoni na mučninu pri dodiru sa nepcima

virtuoz u kušanju svakojakog ništavila
radosno sam je već istopljenu topila
odgurnuvši sa dohvata ruke
čašu suštine proniknuća u nešto
čime sam se u časovima intenzivnog
razgoropađenog urođenog ludila
ponosila ne znajući da ne postoji konačnost

u toj kapi vrelog karamelizovanog ničega
davila sam se kao u reci koja povratke
broji ranama i teče uzvodno
sve do samog izvora uzaludnosti
sopstvenog rođenja označenog vriskom
koji je crvenim razlio sve krhotine
praskom razbijenih ogledala
zarivenih u vene novorođenčeta
pre vremena ostarelog u inkubatoru straha

Jasmina Popović

20. август 2013.

PLEVIDBA

glasovi jedne obične istine

( uvek je takva, bol je na drugom mestu,
na levoj strani svega ) 

gorčinom ječeći, probili kapije 
razumskog neprihvatanja

vremena svakako nema
za početak odbrojavanja

rođenjem il' uskrsnućem
Njegovim
milosnim pogledom
Nebesa Nebo
postala

srce poput stisnute šake
život iskušava
u nevreme kosidbe

srpom julskog odlaska

( u večno večno )

oplevljena svaka vlat
još zelenog
u okamenjenoj zenici

nema ničega na otkosima


Jasmina Popović

17. август 2013.

KAZAMAT DUŠE

u blatu podno zubima kidane bodljikave žice
severne strane kazamata njene duše
sopstvenom odlukom besvesti utamničena
tragala je uporno slepilom vekovnim vođena

za 
medaljonom pokojne majke
zaboravivši pri tom da ga je u godinama jada
prodala budzašto starom mudrom Jevrejinu
lihvaru po porodičnoj tradiciji dosegloj do petog kolena
ponosom uzdignutog čela i gustih veđa
dovoljan je bio pogled u njene slepe oči da razume
nerazum njenog života i ponudi joj cenu
dovoljnu da dopuzi do sopstvenog groba
dodajući pride sažaljenja radi muzičku kutiju
koja je jedino mogla kada je mogla Baha da svira

u blatu pred pragom severnog paviljona samoćom paljenog
sopstvenih stopala tragove je pepelom posipala gmižući
tragala je strahovima stoletnim hrabrena

za
slikom neke porodice i nekog doma ko zna kada snimljenom
zaboravivši pri tom da je fotograf na umoru iz ruku ispustio aparat
tresak je zaboravila i vrisak pozera na otmenom kauču raskošne vile
u predgrađu bogatih u koje nikako nije smela da smesti sebe čak ni na slici
koja ne postoji ili možda postoji u blatu jer sve što je ikada postojalo zemlja je postalo a ona to nije znala jer njene svesti nije ni bilo
o tome niti bilo čemu ljudima svojstvenom

u blatu
pred sopstvenom rakom na severnoj strani groblja
sebi je opelo pevala bezglasno a čula su je nebesa i Bog je čuo njen poj
voštanicu sebi za pokoj duše da zapali ukrala je sa tuđeg groba

u blatu


Jasmina Popović

15. август 2013.

BUKTINJA

razbacujem slova tišine
lomeći bes
preko krvavih kolena

pogledom iznutra
častim bezvida naziranja

zenicu komandom užasa
u vatru pretvaram

svrdlom bušena
kamdžijom brušena
do srži zamuklih jauka
dospevam puzeći

plamenom da se ugasim


Jasmina Popović

NIGDE PESME

otključavam muk
u vremenu dušosvlaka

zaključavam znak
bežeći od tumača
nenapisanog sloga

pesmi nedostaje stih
da zapeni neizgovorom


Jasmina Popović

8. август 2013.

ZATVORI PROZORE, LEO

Leo je po svim običajima
tihog jutarnjeg uznemiravanja
opet bio prokleto u pravu

meni je smetao bljesak jutarnjeg sunca
i zenica mi je sopstvena smetala
dok sam se bezvoljno otvarala
po ko zna koji put nas mučeći 
uporno pokušavajući da se udenem
kroz iglene uši tupog besmisla
našeg viševekovnog bitisanja
na već dobrano okrvavljenoj oštrici mača
koji je potpuno bitan u ovoj priči
a koga ne bih pominjala jer ne znam
otkud u našim srcima nit' ko ga je iščupao
dvadeset hiljada milja pod nebom
iz kamena što je zelenim bujao

mora da je to bio neko ko je do nas dobauljao
prateći trag mrva koje su Ivica i Marica za sobom ostavljali
vešto obilazeći varničenja
vatrom traženih, nevoljom iz Svete vode pobeglom, poprskanih kamenoloma

potpuno bezrazložnog trajanja u dvoje

Jasmina Popović

27. јул 2013.

POLAROID


tačno gde treba
u kvadratnom slepom oku
kadra

tačno gde treba
pod nagriženom kupolom
vaseljene
u damarima
stravičnog kolopleta
košmara

tačno kad ne treba
u trenu
zlovremenja

pucanj(e) filma
o nikada ovekovečenom
sazvežđu
Meseca u škorpiji
sa lavom u podznaku

u istom trenutku
sa mojih beskrvnih prstiju
skliznula je
parafinska rukavica

( još jedan rutinski posao
prošaputao je forenzičar )

Jasmina Popović

23. јул 2013.

ZAPEČAĆENO


htela je 

tačka na i da postane
slovo zdrobi
veznik lancima veže
u okove obuje smrću odene

htela je

na svoju ljubav omrazu
činima ponoćnih zlopogledanja

htela je

reku da preore zrno baci
iz mulja izniklo duša da guta
u dušniku zastalo
ropcem samrtnim da zapečati

htela je

Jasmina Popović

21. јул 2013.

DO YOU WANT TO MARRY ME


taj dan nije ni postojao
sigurno ga je ona u besmislenosti
sopstvenih trenutaka kratke jave
izmislila u želji 
da jednom kada to postane izvesnost
na ivici polomljene klupe u bolničkom dvorištu
ima čega da se seća

taj dan nije ni postojao
a opet svi su kao živi i kao traju u danu 
koji je neko nekada nazvao nedelja
jedanaestog juna godine koju niko nije pojeo
jer bejaše sit njenih kostiju kože i tela njenog
na izdisaju koji se uspešno pretvarao u korak unazad
taj mali korak čarlstona za njenu ognjenu dušu

taj dan nije ni postojao
od samog jutra odvenog u tamu bez mesečevih kulisa
prekjuče odnetih na neko drugo skriveno mesto
o kome ona nije imala pojma ili jeste
ali joj niko ne bi verovao jer verovali su
samo onom što su sopstvenim okom 
ispijenim u poslednjem krvavom ratu između njih i nje
videli ili uspeli da vide jer ona je nestajala
i pojavljivala se kako joj se prohte

taj dan nije ni postojao
ni ona nije postojala ali je uredno stаjala na mestu
za nju određenom na svakoj tački beshodog gaza i gaženja
neprestano se češući jer je svrab bio nesnosan
na domalom prstu desne ruke
neko bi rekao da je čitava šaka gorela ali ne
goreo je samo prst koji je odbijao da se spoji sa zlatnim obručem

taj dan nije ni postojao
nije bilo muzike ni prvog i poslednjeg valcera nije bilo
postojao je samo sablasni smeh pijanih gostiju
koji su došli po nju a ona im je nudila sve druge žene
pokušavajući da se dočepa požarnih stepenica
vičići vatra vatra gorim spalite me živu

taj dan nije ni postojao
nije bilo ni njenih rodiitelja koji su naizmenično plakali pevali i smejali se
postojala je samo njena kletva na beskrvnim usnama
koju je kao brzalicu izgovarala sa neverovatnom preciznošću
majčine suze je klela i molila nebesa da budu predskazanje nesreće
očev smeh je klela moleći se da mu to bude poslednji a posle se kajala
i molila sve bogove da joj grešnoj oproste

taj dan nije ni postojao
ni opomena da se ne okreće na odlasku nikako
zbog uroka zbog uroka zbog uroka
a ona se okrenula pogledala ih poslednji put počevši da cvili:

do you want to marry me my dear death

Jasmina Popović