u nečuj sklupčaš prasak
nikad da ne čuješ dobro ni u slutnji
dok potmulo se lomiš potapanjem proticanja
mukom ih mučiš kroz prste kad poteku mokro
komadaš se i spajaš razdvajanja po navici
grotlo po tvojoj meri bi da nacrtaš
i prođeš kao od šale kao da jednom si
jednom kad vulkan si bio i lava jednom
pokušaj prvog skoka u vrelinu hladne glave
poslednjeg moćnog dana što imao te je
ucelo izjedna bez ostatka i duše tek tako
samo onda kad slepim okom
sklopljenim u gledanja sanjaš i proteklo vraćaš
uzbrdo nizbrdo i izokola nestanak
sopstveni(m) šapatom prijavljuješ
neznancu što tvojim umom gleda
ni u šta i ništa ni od čega stvara po navici
oduvek uvek i bez duše tek tako
Jasmina Popović
Нема коментара:
Постави коментар