30. јануар 2016.

ZOROVANJE RUMENILOM U DANU OBEĆANOG OSVETOVANJA

jednom kad hrastova kora postanem
tebi ću dodir besprekora i svu hrapavost svoju
da zažari da opeče da krv poteče a ja ostanem
kao trn kao svrdlo kao nož da zaparam ti savest
kad godovima budem disala, a list mi ljubav
a list mi prijatelj i od zelenog zeleniji mir u snu postane,
tebi ću dah poslednji u času čudnog zlokobnog opraštanja
na dar, samilošću svih zaboravljenih jer tako mogu
u prvoj nedelji sitnjenja ostataka posle svih deljenja
svega što za deobu beše, na prevaru i blef ću
prvom slučajnom stvoru koji lupeštvo poput titule
kneza grofa il' kralja, kao da mu od praotaca osta
njemu ću sve u inat tebi, jer tako mogu na mig na trep
u danima kad korenom se za nebo vežem
kad iz sedmog stabla svog, ja sreću budem cedila u nenadu i nesnu
tek tad ću život da prevarim tad nek' cvet mi osmeh postane
a ja u rumenilo se preobrazim osvetom da zorujem, jer reč je reč
Jasmina Popović

26. јануар 2016.

BESPRIZORNO RAZBIJANJE MALERA U GODINI (S)LEPOG ŽIVLJENJA

Ako ništa drugo
od prve podižem brane
spuštanjem sebe s kamena na kamen
slažem i kad istinu govorim.

Ako ništa drugo
začikavam bujice i licem u lice žmurim
mučim iz vriska u cik -zore me čekaju pijane
a ja nalik naličju krijem se u tajnoj formuli
razbijenog ogledala.

Ako ništa drugo
već sam u sedmoj godini prokletstva
u zemlju zakopanih krhotina stakla,
dok u osami osmu čekam maler da razbijem.

Jasmina Popović

PREBROJAVANJA ZAMUCKIVANJA I NIŠTA DRUGO

kad kažem dan tad bez straha otvorim sebe
noć mi se kroz raširene prste prospe
na magleno na nevidom rođeno moje
a ja se smejem jer znam da ne može
doveka tako doveka onako kako mora
jednom ću kad u besu stisnem šake
uspeti da zadržim skrivene dane i zaigram žmurke
kao nekad kad je svet postojao a ja ga tražila
ne znajući da takav je red u ovom poretku
nepraštanja prepunom ogolelom i opakom

kad kažem noć zbunim se zamucam i vratim sat unazad
dok spremim klopku za sopstvenu samouverenu nesmotrenost
vreme da zastane dok sva zrna iz peščanika ne prebrojim

kad kažem dan pomislim na noć -slutim odbegla svitanja

Jasmina Popović

25. јануар 2016.

REČ MI RECI -ĆUTAĆU

Zapetljano
a meni ništa -opet.
Tražim kap vrelu
kap očeličenog kukavičluka
za žezlo, za krunu i
presto svrgnutog kraljevstva,
da jednom i ja
osim vapaja i tačke na kraju
ovladam sobom.
Jasmina Popović

LOKVANJ SAMOĆA I OKRET PRVE TRANSFORMACIJE

tako je bilo kunem se, ove noći je baš onako kako prokleto znam da ne želim
o duši ne bih jer odveć otužno je, a vama su nestvarne priče o odlascima
ništa zašto jer zato sam sakrila, a ni ja nisam stvarna iako kuca na dva na tri i na preskok
ne postojim odvajkada znate iako tajite uspešno iz svetla u mrak i korak
od koga naredbu i kome dadoste reč da zauvek u muk baš ovako
meni u korist meni u inat i obrnuto ne znam više možda jednom a do tad
imanje moje pokretom jednim na pola pa svakom od njih podjednako
to podeljeno ništa udvostručenom nikom jer može mi se slavim svetlost
danas tako jer drhtim, danas tako jer nikome nisam i neću jer bol uvek
neka tako ostane i nekad ćete možda iz mnoštva jednim skokom tek kad uspešno
postanete neko od koga ću kao prosjak vrelinom dlana krunu princeze jer život ume tako
Jasmina Popović

14. јануар 2016.

PONOĆNA PEPELJANJA I TRI KIŠNA SATА JEDNOG SNA

noćas sam opet hrabro po krovovima
gazila. sve uspomene pokisle drhtajem jednim
na dlan pa u nedra. s ponoći sam sebe i srce
gnječila. strahove i pobede naizmenično
nizala na vlat kose osedele. krljušt i kost
u grlo promuklo. pesmu smeštala škrgutom
zubi ispljunutih. poput nekih prošlih života

iz pepela pomaljam se. sa prvim zracima
u let u pticu u konačno. bez straha da zakoračim

Jasmina Popović