28. мај 2014.

PRESUDA

u nevreme brojim vreme. na prste
naprstak. otkriva dokaze u olucima
kuće koje nema. naslepo crtam
crnim. po crnom slova cure. niz oko
iz desnog u levo. glavu okrećem
i slušam. znam. to što nije šapat
svedoka. nema i ničeg sve dok sebe koštam
džaba. u preskupo presipam
kap po kap. u slapove čamotinju okivam
tek onda zastajem. saplićući vodu
nedogledom. žmurke igram
optužnicu pišem. plač se smeje
umiva zidove straha. pod srcem
igličaste slutnje probadaju. zemlju
sakrivam u unutrašnju stranu propasti.

Jasmina Popović

8. мај 2014.

SEBE O(D)BIJANJA

nikad.
ni kad raj il' had konačišta vrata otvore
unezverene nevere molitvom prozbore
pletilje proliju rasplete rusih kosa raspusno
vilinskom kolu nagaz i prokletstvo postaneš

nikad.
da kad bih, ne pitaj. samo zavrni čekrk
stegni (se) pritegni misao zategni uzde.
udeni dan sudnjeg trena. ako odbegne
tren sudnjeg dana ti naglavačke postavi
namere bezmerjem merene slučajno

nikad.
ni kad čopori besnih na tebe krenu. pomisli želju
gromovima glasno pojanje da budeš. i krik
nacrtaj ako ugljen pronađeš na trećoj polici
zaveštanja. navikni se na mravinjake bar
jednom. u danu gaženja uzdrži se od vapaja
ni mrava ne bih. ni tad ni u času sveznanja

ne kazuj da čovek si

u odbijanju sebe, sebi se predaj

Jasmina Popović

5. мај 2014.

NIČEG OD GLAGOLA TREBATI


mrvila je prvi sabirak. mučninom
(pod)muklo uživala u tom zvuku sličnom
lomljenju krekera. viličnim kostima
škrgutala bezuba. grimasa postajala,
s(a)pletena iluzija o većem zbiru.


nožnim palcem skoro sa lakoćom
kidala paukove mreže. na petlje straha
brojanjem dodavala niti. oduzeta
besmislenošću punila teglu meda
da zagorči slad. i sad
razbijena na podu leži bezdaho.
vučici slična. zavijala je bezvuko
bez mesečine. nije zborila nit' zorila.


ništa ni od čega pažljivo razdvajala
poput tragača za zlatom. sebe ispirala
muljem sa linija života na dlanu.
svetom vodom po kapcima kapala.
sebe rasklapala u trenutku umivanja
duše. rasprodaja je u toku.

Jasmina Popović