17. октобар 2013.

POKAŽI MI ČOVEKA

pronađi nekoliko izgubljenih slogova
zagrcnut njima brzo mi reci otkud ja
u kući od kartona

crvenim srdžbom, poput lakovanih cipelica
utekla iz (pr)oza(ičnosti)
dalekog detinjstva tvojom starošću nacrtanog
šuštava poput pregradnog papira
starih predratnih il' predmirnih albuma
( lebdim nad porazima )
u kojima više nema fotografija
prošlosti koja me raskolačenih očiju
posmatra sa etikete
suzama zalepljene na prednju stranu beskućja

tamo gde putujem nema adrese
( broja ni roda nema )

tamo

amo me poklopi nesputanom rečju mastiljavom
pljuni mi na srce
olovke ćutanja. lomim sobom
tebe sakrivenog u nevažećoj deklaraciji
zagarantovane prolaznosti
života. na mahove ti mašem
udenuta u decimale beskonačnosti
poslednje molbe

umesto moći izbavljenja iz nigdine
na koncu beznitnih raspadanja
daruj me i celivaj blagoslovom

pokaži mi Čoveka

Jasmina Popović

16. октобар 2013.

PONOVLJENA SUSRETANJA

sa dna poslednjeg groba
( otkopavanog svake noći )
u parceli završenih priča
iz skeleta čovečjeg
začuh
kroz prasak promuklosti -
još jedan od učtivih poziva
na (samo)ubistvo

smenjivale su se zastrašujuće maske
( jesi li za grotesku, začuh pitanje )
okačene o kulise nevešto postavljene
na memljivoj sceni, igrokaza
pisanog za izgubljene duše

bez snage da odbijem poziv
u strahu da prihvatim igru
prikradala sam se
sebi
gledajući njega

gospodin Leonov
kažiprstom pišući mesec
precrtavajući nebesa
škrgutao je zubima,
prokletstvom zaboravljenog monologa
grlio svoju zlosrećnu kćer
celivajući je poslednjom očevom kletvom

žalila sam svog ubicu
dočekujući ga širokim osmehom
poslednje utehe

u predvorju pakla

Jasmina Popović

10. октобар 2013.

PUN MESEC NAD NJENOM VODOM

u sedmom satu mlade nedelje
starila je pogledom zaustavljajući vrtešku,
igrala žmurke na sedmoj stazi
izgubljenih puteva, lomeći putokaze

u sedmom satu noći punog meseca
praznom je srcu poslednja kap krvi bila
tukla je bilom strašnog ropca poslednjeg izdisaja
u snopove vezivala pruće svih tišina

sedmo je korito i sedma obala bila
davno zaboravljene reke,
tekla je sebe odavno uzvodno
sve do ušća života u koji se više nije zaklinjala

sedme je krošnje sedma grana
( u istok zagledana )
postala,
gnezdo je kukakvičje bez sumnje prisvojila
pticu bez kljuna hraneći sobom

njihala se lagano
dok je mesec punio svoj krug, lebdeći nad njenom vodom

na zapadu konačnog (o)praštanja


Jasmina Popović

5. октобар 2013.

PLAMENOVANJA

potpisivala je drhtavom rukom
na pergamentu zboranih godina,
ugovor o doživotnom izdržavanju
sopstvenog balansiranja
na bodljikavoj žici, razapetoj
između Malog i Velikog nigde,
u sazvežđu razdevičenih očekivanja

spoticala se o sitnim slovima ispisanu
klauzulu o oduzimanju prava na žalbu

razlivala se mastilom nemilice
ogledajući se u neskrivenom podsmehu, na licima
potpuno neuračunljivih svedoka,
udobno smeštenih na njenim stračkim ramenima

levo i desno ničega do uzdaha

On, sveznanje i svemilost ,
rasipao je, sa bleskom istine obasjanih dlanova,
iskre plamena velikih vatri večnosti,
kojima je spalio njen bezizlaz, darujući joj

svetlost umeća verovanja


Jasmina Popović 

2. октобар 2013.

KRILAĆENJA


gavran joj je krila poklonio

tamu da sačini nad gnezdom odlaska
iz kljuna na usne joj spustio
grančicu bosiljka i grumen zemlje
da poploča prahom svoje konačište

negde pred osvit
suzom je svojom oticala
slučajnostima retkih istina
kvasila sve svoje srdžbe, sva svoja juče
odavno u prašinu pretvorena

sad je od blata nevešto pravila
par kolačića zabluda
još jedan hleb promašaja
pogaču pogrešnih odluka

( očaj halapljivog gutanja presnog života )

gavran joj je krila poklonio

poklonu se u zube ne gleda, pomislila je
bezubim osmehom ukrašavajući
svoje poslednje svitanje

zakopčavši sebe u kraj
zvezde je radosna nebu vratila

Jasmina Popović

UVEK ISTA KARTA

zelena čoja i par aduta
iz rukava skliznulih na pod
prosuto piće po opušcima 
muklim nedorečjem ispunjena soba
tek vonj je ustajale svakodnevice

( nemoguć kadar nikad snimljenog filma )

čovek bez lica zgrčen pod omčom

discus hernia u petom pršljenu
priklještenosti međuprostorom
sopstvenog viševekovnog lelujanja
pevanje u crno preklapa
dok piše poslednji stih

( akcija na jedan dva tri utišani zvuci )

ovde se noćas opet slavilo
osmehom pikove dame osveštano
raskalašno rasklapanje njegovog bezumlja

herc se u trefu razgranjava

( glavni glumac postaje sopstvena alternacija )

Jasmina Popović

1. октобар 2013.

PEŠČANIK I STARE SLIKE

zakasne ponekad ljudi 
vremenom prošlim zaustavljani 
korakom tudjim saplitani 

iz nevida nemoći vire 
pomno motreći sopstveno danas 

žure opet neki malo drugačiji 
ne sluteći da će jednom stati
umorom sopstvenim slomljeni

nikada neće tužni saznati
jesu li voleli jesu li bili voljeni

vreme otiče trunjem duše

u prahu peščanika brojeva nema
vreme otkucava naličjem
izbledelih zaboravljenih slika

Jasmina Popović